U suradnji sa zagrebačkom Akademijom dramskih umjetnosti, u sklopu Jean Monnet projekta „Javne politike Europske unije i platformizacija kulturnog i audiovizualnog sektora / platEU“, 17. listopada 2022. održano je javno predavanje Davida Nieborga pod naslovom „Sljedeći koraci u kulturi, platformama i regulaciji“. Ovim događanjem zaokružen je dvogodišnji ciklus istraživanja i javnih događanja, koje povezuje krovna tema utjecaja online platformi na europski kulturni i audio-vizualni sektor.
David Nieborg, izvanredni profesor na medijskim studijama (Sveučilišta Toronto Scarborough), u svojem se predavanju fokusirao na pitanje društvene, odnosno ekonomske, političke i kulturne moći suvremenih digitalnih platformi. Pritom se vodio dvama glavnim pitanjima – kako analizirati društvenu moć digitalnih platformi te kako ju regulirati. Nieborg se u svom izlaganju oslonio na konceptualni okvir nedavno objavljene knjige „Platforms and Cultural Production“ (Platforme i kulturna proizvodnja; Polity, 2021.), napisanu u suautorstvu s Thomasom Poellom, sa Sveučilišta u Amsterdamu te Brooke Erin Duffy, sa Sveučilišta Cornell u New Yorku.
Nieborga, Poella i Duffy zanima na koje sve načine logika suvremenih digitalnih platformi (kao što su Google, Facebook, Amazon, YouTube, Netflix, Spotify i dr.) prožima postojeće kulturne industrije (medije, industriju video igara (gaming) i oglašivačku industriju, glazbenu i filmsku proizvodnju i distribuciju), pritom mijenjajući strukturu i načine djelovanja dosadašnjih industrijskih modela.
Autore je pritom posebno zanimalo pitanje platformizacije kulturne proizvodnje u širem kontekstu digitalnih medija te promjena unutar onih društvenih domena koje se nalaze u sprezi sa suvremenim digitalnim medijima – prvenstveno, tehnologije, kulture i političke ekonomije. Dakle, analitički opseg fenomena koji su autori/ca pritom nastojali zahvatiti ovom studijom doista je širok i kompleksan – od razine političke ekonomije kulturnih industrija te načina na koji se mijenja sama tržišna struktura (logika proizvodnje, distribucije i potrošnje) platformiziranih kulturnih industrija – do višestrukog, ekstenzivnog i društveno penetrativnog utjecaja digitalnih platformi na organizaciju i funkcioniranje svakodnevnih društvenih praksi – rada, dokolice, kreativnosti i potrošnje; kao i onih društvenih praksi koje se tiču temeljnih pitanja građanstva i demokratskog upravljanja društvom.
Budući da sve navedeno čini dio širih domena ekonomskog, kulturnog i političkog života suvremenog društva, time postaju jasniji obrisi dometa društvene moći današnjih tehničkih i podatkovnih infrastruktura u vlasništvu privatnih korporacija. Time dolazimo do jednog od ključnih pitanja spomenute knjige i naslovnog predavanja – pitanja o mogućnostima, načinima i opsegu društvene regulacije suvremene, platformizirane digitalne ekonomije.
Dakle, Nieborg i suradnici ne bave se toliko općenitim pitanjem političke ekonomije „da li je nužno“ regulirati, već konkretnijim javno-političkim pitanjima „što, koga, gdje i kada“ regulirati. Dakle, regulacija platformskih modela ekonomije shvaćena je kao implicitno izrečen, normativan stav temeljen na javnom interesu, a čija glavna zaštitnica i promotorica je država, ili bi po takvom shvaćanju barem trebala biti. Odnosno, govoreći u suvremenom europskom kontekstu, a slijedeći logiku transfera značajnog dijela političke suverenosti velikog dijela europskih država-nacija na regulatorna tijela nadnacionalnog entiteta Europske unije, tako dolazimo do centralnog pitanja javnih politika EU-a u pogledu digitalne ekonomije u platformskom okruženju, čime se projekt platEU ovim završnim predavanjem fino konceptualno zaokružuje.
Platformizirana ekonomija opsegom je već globalan fenomen, a u pogledu njezine brze dinamike razvoja i mogućih ekstenzivnih društvenih posljedica, ujedno teško analitički „dohvatljiv“ proces. Nieborg je tijekom predavanja naveo primjere pojedinih studija slučaja funkcioniranja platformskih modela ekonomije kojima se je spomenuti autorski tim bavio, a od kojih se posljednja studija (ujedno autorov članak u najavi) bavi i kineskim iskustvom platformizirane ekonomije. Sve u svemu, uz spomenute specifikume pojedinih slučajeva, razvidni su zajednički, sad već globalni uzorci u modelima ekonomske platformizacije.
Ono na što su Nieborg i suradnici nastojali staviti u fokus svog istraživanja su, s jedne strane, institucije i promjene na institucionalnoj razini te, s druge strane, kulturne prakse i promjene u ovim praksama pod utjecajem novih modela platformske digitalne ekonomije. U pogledu ključnih institucionalnih promjena, Nieborg je tako, konceptualno crpeći iz studija o poslovanju (business studies), naveo transformaciju tržišnog modela iz dosadašnje uglavnom dvostrane tržišne strukture u nove oblike višestranog, platformski posredovanog tržišnog modela, koji istovremeno obuhvaća veći broj institucionalnih aktera u kompleksnijim oblicima međusobne interakcije. I dok transakcijski višestrana tržišta nisu zbiljska povijesna novina, Nieborg zastupa tezu kako s usponom platformskih modela poslovanja ovi tržišni modeli postaju prevladavajući, istovremeno omogućavajući vodeću ekonomsku, ali i širu institucionalnu poziciju moći onim korporacijama koje na taj način organiziraju svoje poslovanje.
Korporacije platformskog tipa pritom najčešće obnašaju ulogu posrednika između različitih ekonomskih, državnih i ostalih institucionalnih aktera te krajnjih korisnika. Nieborg pritom navodi jednostavan primjer iz svakodnevice – takozvana Covid potvrda u obliku digitalnog QR koda posredovana je upotrebom digitalne infrastrukture, softvera i podatkovnih mreža, što svakako olakšava transfer informacija među institucijama i geografsku mobilnost pojedincima, no istovremeno otvara pitanja međuodnosa javnih i privatnih institucionalnih aktera, tehnologije i vlasništva nad tehnologijom (korporacija IBM je vlasnik tzv. blokchain tehnologije na kojoj se temelji digitalna zdravstvena potvrda), te u konačnici otvara i neka temeljna pitanja građanskih prava, demokracije i političkog upravljanja.
Nieborg je pritom istaknuo i jedan, u kontekstu društvenih znanosti koje se bave medijima i kulturnom industrijom, inovativan koncept, a to je ideja tzv. graničnih resursa (boundary resources). Granični resursi predstavljaju koncept također preuzet iz studija poslovanja, a odnosi se na (tehnološka) sredstva kojima se korporacije platformskog tipa služe kako bi osigurale kontinuirani rast, i to posredstvom „otvaranja“ granica vlastite platforme, kako bi se izvanjski korisnici mogli koristiti njihovim alatima i uputama za izradu vlastitih aplikacija, koje onda osiguravaju daljnji rast i razvoj postojećih platformi. Na taj način jedan ekspertni tip korisnika (s vještinama softverskog inženjera) dobiva pristup dijelu intelektualnog vlasništva platforme (sredstava za proizvodnju), u ulozi trenutnog proizvođača sadržaja. Takvi korisnici pritom stvaraju nove aplikacije i sadržaje pomoću alata koje su dobili na korištenje, koje platforma potom apsorbira posredstvom svoje distribucijske logike ili posredstvom monetizacije sadržaja.
U širem kontekstu pitanja oko platformizacije, prvenstveno iz perspektive kritičke političke ekonomije, otvara se i niz starih pitanja vezanih za probleme kapitalističke organizacije ekonomije i posljedice koje to ima po šire društvo, posebice u vidu negativnih eksternalija takvih ekonomskih modela – od pitanja komodifikacije kulturnih sadržaja i monetizacije medijskih alata i distribucijskih kanala, pitanja eksploatacije rada uključenih u konkretne radne procese, ali i nematerijalnog (i neplaćenog) rada krajnjih korisnika.
Na sličnome tragu, tu je i pitanje zapaženog trenda korporativnog rasta posredstvom kontinuirane koncentracije vlasništva i moći od strane manjeg broja tržišnih aktera, što nas dovodi i do pitanja ostalih negativnih eksternalija po demokratsko društvo – od načina na koji platformizacija utječe na nezavisnost medija i medijski pluralizam, kao i općenito na nezavisnost kulturnih proizvođača i sadržaje kulturnih proizvoda.
Ova pitanja činila su fokus rasprave po održanom izlaganju, ali i glavni predmet sadašnjih, a po svemu sudeći, i budućih regulatornih napora na području digitalno i platformski posredovane ekonomije.
Luka Antonina
Odjel za sociologiju Sveučilišta u Zadru